Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske
24.09.2007., ponedjeljak
Glas antifašista demokratske Hrvatske
Od danas »Glas«, koji je službeno glasilo Saveza antifašističkih boraca iantifašista RH, možete naći i na internetu. Novi broj, ali i nekoliko proteklih brojeva, možete preuzeti ako kliknete desnim klikom miša na linkove prema »Glasu« i odabirom naredbe "Save Target As...". Linkovi se nalaze sa lijeve strane bloga. |
18.09.2007., utorak
U prodaji drugo izdanje knjige "Bleiburg i Križni put 1945."
Zbornik radova »Bleiburg i Križni put 1945.« u izdanju Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, u kojemu su objavljeni radovi sa znanstvenog skupa održanog o toj temi u travnju prošle godine, predstavljen je prije nekoliko mjeseci na Tribini grada Zagreba. Uz priopćenja daju se sažeci na engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku, te izbor bibliografije. O knjizi su govorili prof. dr. se. Ivo Goldstein, akademik Petar Strčić, prof. dr. se. Branko Dubravica i glavni urednik knjige Juraj Hrženjak. Promotor je bio Krešimir Piškulić, član Predsjedništva SABA RH.Autori, znanstvenici i stručnjaci u Republici Hrvatskoj (akademik Petar Strčić, prof. dr. se. Ivo Goldstein, prof. dr. sc. Ivo Josipović, Danijel Ivin, profesor, prof. dr. sc. Branko Dubravica, doc. dr. sc. Tvrtko Jakovina, dr. sc. Igor Graovac, dr. se. Tomislav Badovinac, mr. sc. Ivan Fumić, Andrea Roknić, profesor i Juraj Hrženjak), prišli su ovoj temi s punom odgovornošću i rekli svoje mišljenje o događajima u tom nesumnjivo bolnom vremenu. Svoja su saznanja dali na temelju rezultata istraživanja i proučavanja svojih i drugih naših i stranih povjesničara i istraživača kao i na temelju objavljene i neobjavljene povijesne i memoarske grade. Dakako, konzultirali su i radove iz opće publicistike. Autori ne pretendiraju na to da je istina o kojoj govore cjelovita, konačna i apsolutna, jer apsolutnu istinu povijesna znanost ne priznaje. Kako je kazao Juraj Hrženjak, glavni urednik zbornika, ovim se dokumentom želi srušiti mit o Bleiburgu i Križnom putu, a ujedno je i odgovor na kritike kako antifašisti navodno ne priznaju da je ondje počinjen zločin. - Zločin se ne može opravdati, ali svako ubojstvo nakon rata ne može se smatrati zločinom jer je za neke sudski dokazana krivnja. Isto tako, ne može se prihvatiti teza da su svi ubijeni bili zločinci - istaknuo je prof. dr. se. Branko Dubravica s Fakulteta političkih znanosti i predsjednik Savjeta antifašista Republike Hrvatske. U knjizi su tiskani izvodi iz rasprave na Okruglom stolu dr. se. Slavka Komara, Fabijana Trga, vojnog historičara, dr. sc. Dušana Dragosavca, Rade Bulata, Čede Borčića, dr. sc. Đure Zatezala i svjedočanstva Marije Kudeljnjak-Jasić, Neđata Sulejmanpašića i Damira Kundića. Tragedija za građane Hrvatske i za hrvatski narod ne počinje 1945. godine, kako to sugerira proustaška promičba poslije rata i danas. Tragedija je počela 1941. godine, kad je Hrvatska okupirana od nacifašističkih država: Italije, Njemačke i Mađarske, kad su upravo okupatori uspostavili ustašku NDH i kad je ustaška vlast, da bi se održala, predala okupatorima hrvatske teritorije sa 800 tisuća stanovnika koji na njima žive (Dalmaciju, Kvarnerske primorje i Gorski kotar, a Istra, Rijeka, Zadar i Međimurje uopće nisu ni dolazili u pitanje). Ta je vlast u službi okupatora i zbog pljačke, dakako, u skladu s nacifašističkim genocidnim propisima koje je donijela u razdoblju od 1941. do 1945. godine, poubijala desetine tisuća građana Hrvatske: Židove, Rome, Srbe, Hrvate i druge. Okupacija i kvislinška ustaška vlast su u crno zavili znatan dio hrvatskog naroda, vodili ga u fašistički ponor i doveli ga na »Križni put«. To je bio samo neminovni slijed ukupnog zla započetog 1941. godine. Prvo izdanje je zbog velikog zanimanja javnosti rasprodano u kratkom roku, pa se stoga Savez antifašističkih boraca i antifašista RH odlučio za tiskanje drugog izdanja koje već ovih dana možete naći u prodaji. |
17.09.2007., ponedjeljak
Govor predsjednice SABA RH u Puli, 16. 9. 2007. povodom obilježavanja 60. obljetnice Pariške mirovne konferencije
Današnja svečanost daje nam priliku da se prisjetimo teške povijesti Istarskog naroda koji je stoljećima obespravljen živio pod tuđinskom vlasti, koja je iz njihove životne snage izvlačila svoju korist. Takva je bila Venecija, Austrija i Mussolinijeva Italija. Sjetimo se narodnih predanja i legende o VELOM JOŽI kroz koje su galijoti, poljodjelci, stočari i ribari Istre iskazali svoj san o slobodi i spasu od stranih izrabljivača. Davnih dvadesetih godina prošloga stoljeća (12.11.1920.) Rappalskim ugovorom otuđena je Istra sa Rijekom, Zadrom, dijelom otoka i drugim našim područjima u Dalmaciji. Tada su počele represalije fašističkih talijanskih vlasti koje su provodile odnarođivanje kroz zabranu upotrebe hrvatskog i slovenskog jezika, zatvaranjem ustanova, zatiranjem slavenske kulture, kao na primjer zabranom izlaganja narodnih nošnji u Etnografskom muzeju u Splitu, koje je sakrio i spasio tadašnji direktor Kamilo Tončić. Profesore u školama i činovnike mijenjali su talijanskim službenicima. Zabranjivali su davanje slavenskih imena djeci i mijenjali našim ljudima prezimena u talijanska, čak i na grobovima. Na takva zlostavljanja reakcije su bile neminovne. Značajan je organizirani otpor u Proštini pomoću seljačkih straža koje su od 2. i 3. februara do 5. aprila 1921. branile pristup fašističkim talijanskim vlastima, a u to vrijeme su seoska vijeća po tradicijskom sistemu, upravljala tim krajem. U to su vrijeme, od 2. marta do 8. aprila i Labinski rudari, prema izvještaju civilnog komesara iz Pazina generalnom komesaru Julijske Venecije: «Zaposjeli rudnike, formirali «crvene straže», izvjesili zastave, izgradili zapreke ... naoružani ... prijete kako će zapaliti skladišta eksploziva». Bio je to – «znak protesta protiv nasilja fašista iz Trsta» (kako je navedeno u depeši karabinjera za Pazin). Podaci govore da je tada pravnik Ante Ciliga upoznavao pobunjenike sa Oktobarskom revolucijom. Očito je već tada narod Istre imao razvijenu slobodarsku političku svijest o potrebi borbe protiv fašističkog terora. Rimski sporazumi i kontinuirano fašističko djelovanje i talijaniziranje Istre i Dalmacije s otocima, potakli su organiziranje antifašista na tim područjima, sa ciljem da se tome suprotstave i sačuvaju materinji jezik i nacionalnost. Antifašisti Rijeke, Istre i Slovenskog primorja u svome nastojanju za preživljavanjem godinama su se u djelovanju međusobno povezivali. Stoga je logično da su već 1941. bili organizirani jer im nije preostalo drugo, već da se borbom suprotstave pobješnjelom nacifašizmu. Mnogi nosioci kulturnog života bili su sudionici Narodno oslobodilačke borbe po svom opredjeljenju, kao što je to bio i profesor Pazinske gimnazije Vladimir Nazor, prvi predsjednik ZAVNOH-a, preteče našega današnjeg Hrvatskog sabora. Istra je našoj kulturi dala mnogo veoma značajnih ljudi. Da samo spomenem učenike Gimnazije u Pazinu: Matka Laginju, pravnika i poslanika u Carevinskom vijeću 1907-1918., Otokara Keršovanija publicistu i antifašistu, ubijenog već 1941. i Miju Mirkovića ekonomistu i književnika, delegata na Mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu. Dokumenti govore o stradanju Istrana u zatvorima i prije i u vrijeme II. svjetskog rata. No, 1943. godina, godina kapitulacije Italije, bila je presudna za žitelje ovoga područja. Već pet dana nakon kapitulacije Italije, 13. rujna, već ranije oformljen Okružni narodno oslobodilački odbor za Istru objavio je Proglas o priključenju Istre Hrvatskoj. O važnosti toga dokumenta povjesničar Ferdo Čulinović piše da je to: «po vremenu svoga postajanja bio prvi takav akt, kojim se u dotadašnjoj ... revolucionarnoj izgradnji ... istaklo rješavanje pitanja o teritorijalnom integritetu» naše zemlje. (F.Č., Priključenje Istre ... 1968., Rijeka, s. 109) ZAVNOH je, kao faktična tadašnja Vlada Hrvatske, također odmah 20. rujna donio «Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj». Deset dana kasnije AVNOJ je tu Odluku usvojio i dopunio sa područjima pripojenim drugim jugoslavenskim republikama. Sada se legalno organizira civilna upravna i sudska vlast, u kojoj je bilo i svećenika antifašista kao Srećko Štifanić, Zvonimir Brumnić i Josip Pavlišić, koji su bili članovi Privremenog Pokrajinskog odbora za Istru. U Proglasu, koji su objavili u rujnu, stoji – «Predstavnici uskrsle Istre okupljeni prvi put poslije 25 godišnjeg robovanja ... s oduševljenjem pozdravljaju povijesni čin od 13. rujna 1943. o ... prisajedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji». U tome sklopu značajno je istaknuti, da je 12.2.1946. godine «Zbor svećenika sv. Pavla za Istru» u Pazinu sa 48 potpisa istarskih svećenika uputio Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine apel za priključenje Julijske krajine pod naslovom «Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri». Tih dana na zidovima u Istri moglo se pročitati: «Nije Tito koji hoće Istru, već je Istra koja hoće Tita». (Lj. Drndić, Oružje i sloboda Istre, Glas Istre, 1978., s. 345). Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru u Proglasu od 13. rujna ističe da Istarski narod nije pristao da bude «poslušno roblje», te da je cijelom svijetu dokazao «da je Istra Hrvatska zemlja i da će Hrvatska ostati», kao i Sloveniji slovenski dio. Pobjedila je antifašistička koalicija. Nadajmo se da su zauvijek slomljene fašističke i terorističke političke snage, koliko god se s vremena na vrijeme javljali njezini ostaci. Teško je danas slušati laži i preuveličavanja «komunističkih zločina», kojima se za neuspjehe prethodnika osvećuju glasnogovornici proustaških struja. Žalosno je, da se danas neistinama stvara razdor ne samo između naroda kojima je Hrvatska jedina domovina, nego i među Hrvatima. Mi ne opravdavamo ničije zločine, ni svoje ni tuđe. Mi želimo mir i miroljubivu koegzistenciju sa svima. Jedino tako može se graditi bolja i sretnija budućnost za mlade. Stoga se danas, nakon 60. godina, ponovno s poštovanjem i priznanjem sjetimo svih koji su tada svojom borbom i žrtvama pridonijeli ostvarenju toliko željene slobode. Hvala im! |
13.09.2007., četvrtak
Suradnja sa SUBNOR Crne Gore
|
Savez antifašističkih boraca i antifašista republike Hrvatske (SABA RH) u petak 14. ovog mjeseca prima u prijateljski posjet i na razgovore o suradnji predsjednika i podpredsjednika boraca NOB-e iz Crne Gore, gospodu Andriju Nikolića i dr. Ljubomira Sekulića. |
03.09.2007., ponedjeljak
Ofanziva crkvenih «otaca»
|
Već godinama slušamo o sotoniziranju antifašista, komunista i Tita od nekih biskupa i svećenika. U posljednje je vrijeme to poprimilo razmjere hajke. Biskup Krčki gospodin Župan svrstao je Tita na 10. mjesto ratnih zločinaca svijeta i time u cijelosti prihvatio stav poraženih ustaških snaga. Kardinal Bozanić proziva antifašiste i izjavljuje da antifašizam ne može biti opravdanje za zločine. Mi taj stav također zastupamo. Za nas je zločin uvijek zločin ma tko ga i u kom cilju počinio. Međutim, u istupima pojedinih biskupa krajnje je jednostrana osuda zločina, dok se zločini nacifašista i ustaša uopće ili samo uzgred spominju. Veoma je indikativno da se ta gospoda nikada ne sjete svećenika antifašista. Čak je 75 svećenika aktivno sudjelovalo u NOB-i. Ustaše, Nijemci i Talijani ubili su 46 svećenika tijekom II. svjetskog rata. U logorima u Njemačkoj bilo je 2770 katoličkih svećenika, a samo je 1213 preživjelo. Što su Vatikan, a što vrhovi Katoličke crkve učinili za spas tih časnih ljudi koji su radije odabrali smrt nego sluganstvo? Tvrdnje nekih biskupa o tome da su antifašisti i komunisti počinili najviše zločina, demantirao je i Papa Ivan Pavao II koji se svijetu ispričao jer je i pod znakom križa učinjeno najviše zločina u povijesti čovječanstva. Ne smije se zaboraviti činjenica da Papa Pio XII nijednom nije podigao svoj glas protiv koncentracionih logora i genocida, niti za spas zatočenih svećenika. Njegov stav su podupirali i neki svećenici u Hrvatskoj. Na taj način Katolička crkva je suodgovorna za nacifašističke zločine, kako je to istakao i Papa Ivan Pavao II. Do danas nismo doživjeli da je Kardinal Bozanić posjetio logor Jasenovac ili služio misu u Jadovnom, u Slanom na Pagu, u Požegi, Đakovu i drugim ustaškim stratištima. Umjesto toga svjedoci smo brojnih misa zadušnica za ratnog zločinca Pavelića, za ustaše poginule u borbama protiv NOV, za one koji su bježali pred licem pravde. Ti biskupi pripomažu stvaranju mita o ogromnom stradanju Hrvata kod Pliberka. Prešućuju da su brojni svećenici spašavali Pavelića i druge ratne zločince. Dok sadašnji vrh Katoličke crkve (Vatikan) jasno razgraničuje antifašizam od fašizma, a Papa Ivan Pavao II i Benedikt XVI posjećuju bivše koncentracione logore i odaju počast žrtvama, dio biskupa u Hrvatskoj radi potpuno suprotno. Pitanje je zbog čega je sva ta hajka baš sada i u čijem je interesu. Očito je da je uperena protiv državnog vrha i službene politike kojom se želi ući u Europsku uniju zasnovanu na principima antifašizma. Gospodo, crkveni predstavnici bio bi red da se držite Evanđelja i propovijedate mir i toleranciju, umjesto da potičete mržnju i podjele, čije smo posljedice osjetili tijekom II. svjetskog rata! Izvršni odbor Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske |
Blog SABA RH
|
Sa današnjim danom počinje sa radom blog Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH. Ovdje ćemo objavljivati novosti i priopćenja za javnost. |
